This is not a love blog.

I'm the hero of the story, don't need to be saved.

14.12.2008.

Sizifov posao.

Moje ime je Sizif. Guram svoj prokleti kamen do vrha brda i baš kada pomislim da je gotovo, kamen kao da mi se zlobno nasmije, hladnokrvno se okrene i vrati se u podnožje brda. I tako svaki minut, sat i dan. Ipak, moj kamen i ja smo neraskidivo povezani. Poznajemo se već dugo vremena, a osuđeni smo da zajedno provedemo vječnost. I isto kao što moj kamen poznaje žuljeve na mojim rukama i dodir mojih prstiju, tako i ja poznajem sva mjesta gdje se okrznuo i njegov oblik bih mogao da prepoznam i u snu, zatvorenih očiju. Vidite, ja zapravo mrzim svoj kamen. Čisto zato jer bi mi bilo jednostavnije da dok je svijeta i vijeka neprestano samo hodam od podnožja do vrha brda i nazad (ako već moram biti kažnjen), nego da uz sve to sada guram i svoj prokleti kamen. Međutim, ja više ne postojim bez svog kamena. Kada neko kaže "Sizif", svi podrazumijevaju i kamen. Pa i obrnuto. I iako je moj kamen toliko hladan na dodir, i toliko okrutan kada se prkosno vrati u podnožje brda, ja znam da negdje duboko i moj kamen ima srce. Uostalom, šta bi moj kamen zapravo mogao bez mene? Da stoji u podnožju brda ili na nekom drugom mjestu, na drugoj planeti, sam? Ja trebam svoj kamen. I moj kamen treba mene. Ja, zapravo, volim svoj kamen.

Ja sam, kao što sam ranije rekao, Sizif. Ja sam onaj koji obavlja posao koji nikada neće završiti i za koji nikada neće dobiti nikakvu nagradu.

This is not a love blog.


?

Sabrana djela

Click it. Click it good.


BROJAČ POSJETA
110381

Powered by Blogger.ba