This is not a love blog.

Ima nešto odraslo u guljenju povrća direktno u sudoper.
Ima nešto dječije u pjevanju uz radio u autu.

Ni SFF nije što je nekad bio. Ili sam ja konačno i zvanično toliko ostarila da poslije intenzivnih izlazaka dođem kući sa snažnom željom da pijem čaj.
Da li mi fališ? Naravno da mi fališ. Fališ mi da ti pokazujem Sarajevo i da se volimo, pa makar slijegali jedno drugom ramenima, kako samo mi znamo - zato što je naša situacija blago bezizlazna.
I dalje mi fališ.

Hej ćao.

Prije svega, moram da pitam: pada li kiša i u tvom gradu večeras? Zapravo, nije ni važno. Više me zanima jesi li i ti budan bez posebnog razloga u pola četiri ujutro?
Misliš li i ti da nam se nekad desila ona scena iz jeftinih holivudskih filmova, znaš ona sa glumcima koji su u odvojenim krevetima, ali se pomoću nekog bezveznog fade-out efekta čini kao da gledaju jedno u drugo? Jer, kao, misle jedno na drugo and all that jazz.
Pjevaš li i ti izmijenjene geografske lokacije kada čuješ sjeti li se ikad mene iz Splita tamo gore u hladnom Zagrebu?

Znaš, ponekad pomislim kako bi se savršeno lako uklopio u moju svakodnevnicu.

Nije ni važno. Večeras ću, za svaki slučaj, na jastuku da gledam na desnu stranu. Tristo kilometara daleko.

Laku noć, čujemo se sutra!