Limun i đumbir.
Ima nešto odraslo u guljenju povrća direktno u sudoper. Ima nešto dječije u pjevanju uz radio u autu.
Ima nešto odraslo u guljenju povrća direktno u sudoper. Ima nešto dječije u pjevanju uz radio u autu.
Ni SFF nije što je nekad bio. Ili sam ja konačno i zvanično toliko ostarila da poslije intenzivnih izlazaka dođem kući sa snažnom željom da pijem čaj. Da li mi fališ? Naravno da mi fališ. Fališ mi da ti pokazujem Sarajevo i da se volimo, pa makar slijegali jedno drugom ramenima, kako samo mi znamo…
Hej ćao. Prije svega, moram da pitam: pada li kiša i u tvom gradu večeras? Zapravo, nije ni važno. Više me zanima jesi li i ti budan bez posebnog razloga u pola četiri ujutro? Misliš li i ti da nam se nekad desila ona scena iz jeftinih holivudskih filmova, znaš ona sa glumcima koji su…
Zaboravljene diskografije, prstima isprljane vinske čaše i slomljena srca.
Nekako je čudesno fascinantno kako svaka priča ima dvije, obično dijametralno suprotne, strane. Neki dan sam se zapitala da li je moguće da muzika Damira Urbana fizički boli i kako to da nikada ne mogu da napišem dug tekst sa značajnom poentom, umjesto da samo bacam rečenice u ovu bijelu kutiju.
Pada neki čudni snijeg, smog i patetika tinjaju u zraku, smijemo se uobičajenim glupostima dok ja mislim: stvarno si bio ljubav mog života, samo mi je žao što ja nisam bila tvog. Možda me najviše boli to što sam poslije svega otkrila da i ti meni zamjeraš toliko toga, i odjednom ništa u što sam…
Kod kuće uvijek ćejfim jednu šolju kafe po čitav dan i svaki put me razveseli činjenica da na Markalama imam “svog” prodavača mandarina. Ne znam jesam li se u zadnje vrijeme bolje opisala nego sada ovom rečenicom.
Svake godine se sjetim koliko sam zaljubljena u miris prvih sarajevskih pahulja. Uživam u učenju stranog jezika. Pročitala sam novu Hemonovu knjigu. Bjesomučno pišem magistarski rad. Kako mi je samo lijepo bez tebe!
Danas me za grlo ujedala limunada u kafiću u kojem me niko ne zna i bila sam slobodna. Ponekad slušam tužne pjesme da sama sebi naudim. Danas nije bio taj dan. Kaže – ne razumije. Ne razumiješ ti mnogo toga, a i ono maloprije je bio zadnji put da sam ti rekla nešto lijepo. Stresla…
Da li je moguće zavoljeti zanimanje koje nije bilo tvoj prvi izbor? Da li je moguće imati ovoliko energije i za daljnje usavršavanje u tom poslu? Je li gore od neuspjeha nikada ni ne probati, već u startu krenuti linijom manjeg otpora? Proputovati svijet. Ne pisati isprazne rečenice. Naučiti još stranih jezika. Pročitati sve knjige…